Talijanski jezik

Talijanski jezik

Općenito o talijanskom jeziku

Rasprostranjenost i broj govornika

Talijanski jezik (l’italiano, la lingua italiana) pripada porodici romanskih jezika, uže italo-dalmatske podskupine. U najširoj klasifikaciji ubraja se u indoeuropsku jezičnu porodicu.

Službeni je jezik u Italiji i San Marinu, južnim Švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Talijanski se jezik, u svojstvu drugog službenog jezika koristi u Vatikanu, u slovenskim graničnim općinama Koper, Izola i Piran i na istarsko-kvarnerskom području, poglavito u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji u kojima je i danas priznata talijanska manjinska zajednica.

Procjenjuje se da talijanskim jezikom trenutno u svijetu govori otprilike 75 milijuna ljudi.

Procjenjuje se da talijanskim jezikom trenutno u svijetu govori otprilike 75 milijuna ljudi. U ovaj korpus ubraja se i talijansko iseljeništvo u prekomorskim zemljama, poput Sjedinjenih Američkih Država (1 500 000 govornika), Brazila (7 000 000) i Argentine (600 000). Raširen je, iako u manjem opsegu, i u Francuskoj, Rumunjskoj, Albaniji i na Malti, te u bivšim afričkim kolonijama Italije, Somaliji, Libiji i Eritreji. Talijanski kreolski može se sporadično čuti u Etiopiji, dok je u Libiji njegova upotreba na pragu izumiranja.

Izvori talijanskog jezika

Talijanski jezik potječe od latinskog, preciznije, vulgarnog latinskog jezika.

Talijanski jezik potječe od latinskog, preciznije, vulgarnog latinskog jezika. Latinski jezik (lat. lingua latina) jezik je klasične rimske književnosti, službeni jezik rimske države, zapadne crkve, znanosti, školstva i javne uprave. Potječe s govnornog područja pokrajine Lacija (lat. Latium) kojoj duguje i ime. Tijekom 4. stoljeća prije Krista počelo je njegovo neprekidno širenje, sukladno mnogobrojnim rimskim osvajanjima. Na osvojenim su prostorima, neovisno o postojećem supstratu uvodili latinski jezik kao službeni jezik sudstva, vojske i javne uprave. Jezičnu prevlast osiguravali su i dodjelom titula punopravnog rimskog građanstva. Sve su ove mjere pogodovale društvenopravnoj romanizaciji osvojenih područja, nakon koje je nezaobilazno slijedila jezična latinizacija stanovništva.

U jezičnorazvojnom smislu, tijekom nekoliko narednih stoljeća sve će više do izražaja dolaziti do udaljavanja gradskog govora viših slojeva (sermo urbanus) od govora neobrazovanog puka. Ova pojava svoje uzroke nalazi u svjesnom neprihvaćanju lingvističkih razvojnih novina. Navedena disglosija protezat će se usporedno s klasičnim latinitetom kojim je stoljećima komunicirala obrazovana elita. Paralelni govor naziva se sermo vulgaris (lat. pučki govor), odnosno vulgarni latinski, a odnosi se na brojne dijalekte latinskog jezika, koji je, budući da se radi isključivo o govornom, a samim time i nedovoljno dokumentiranom jeziku, vrlo teško rekonstruirati. Vulgarni latinski dijakronijski je prisutan od samih početaka Rimskog Carstva kao heterogeni idiom, različit ovisno o području na kojem se govorio i društvenom sloju koji se njime služio, te će se upravo iz njega do 9. stoljeća postupno razviti današnji zasebni romanski jezici, odnosno francuski, talijanski, španjolski, portugalski, rumunjski i provansalski (okcitanski) jezik (prema F. C. Diezu, utemeljitelju poredbene romanistike).

Najstariji talijanski pisani spomenici

Tekst Veronska zagonetka (tal. Indovinello veronese), koji datira s kraja 8. ili početka 9. stoljeća, zbog nejasnog tumačenja i latinizacije jezika neki stručnjaci odbijaju klasificirati kao prvi zapis na talijanskom jeziku, stoga se kao najstariji talijanski tekst uzimaju Placiti iz Cassina (960. – 963. g.) po obliku sudski zapisnici. Među njima važnošću se ističe Placit iz Capue (ožujak 960. g.). Prvi opsežniji književni tekst je Ritmo guillaresco toscano iz kasnog 12. stoljeća. U 13. stoljeću karakterističan je razvoj lirske poezije dijalektalnih pjesnika među kojima prednjači sicilijanska škola koja će u značajnoj mjeri utjecati na kasnija događanja u središnjoj Italiji.

Razvoj talijanskog jezika

Talijanski jezik je romanski jezik iz italoromanske podskupine. Na prostoru od Alpa do Sicilije prisutan je veći broj srodnih, ali među sobom znatno različitih narječja, koja su izravan nastavak vulgarnog latinskog na tom području.

Na prostoru od Alpa do Sicilije prisutan je veći broj srodnih, ali među sobom znatno različitih narječja, koja su izravan nastavak vulgarnog latinskog na tom području.

Današnji se službeni talijanski jezik temelji na firentinskom dijalektu 14. stoljeća, jeziku kojim su se služili veliki talijanski pjesnici Dante, Petrarca i Boccaccio. Razlog zbog kojeg je tijekom 14. stoljeća toskanski dijalekt prevladao kao općetalijanski jezik jest, osim strateškog centralnog i političkog položaja grada Firenze koja je u to vrijeme bila jedna od jačih trgovačkih sila, i činjenica da je toskansko narječje ostalo najsličnije izvornom latinskom jeziku. Širenju jedinstvenog književnog jezika nakon 1470. godine snažno je pridonijelo tiskanje talijanskih knjiga. Talijanski jezik se počinje obrađivati i kodificirati u 16. stoljeću (za što su poglavito zaslužni Pietro Bembo i Giovanni F. Fortunio), što će u 18. stoljeću nastaviti brojne institucije, među kojima osobito Accademia della Crusca. Do kraja 19. stoljeća nacionalni talijanski jezik koristio se pretežno u pisanom obliku, dok se svakodnevna komunikacija odvijala na dijalektima.

Ujedinjenje Italije 1861. godine imalo je dubok utjecaj ne samo na političkoj sceni, već je dovelo i do radikalne društvene, ekonomske i kulturne transformacije. Uz obvezno školovanje, stopa pismenosti je naglo porasla, a mnogi su govornici napustili svoj izvorni dijalekt u korist nacionalnog jezika.

Zanimljiv je podatak da je godine 1861., kada se Italija ujedinila, samo 3% sveukupne populacije Italije znalo govoriti standardnim talijanskim jezikom.

Zanimljiv je podatak da je godine 1861., kada se Italija ujedinila, samo 3% sveukupne populacije Italije znalo govoriti standardnim talijanskim jezikom.

Pojava niza jedinstvenih nacionalnih ustanova, te društvene i tehnološke promjene nakon drugog svjetskog rata pridonijele su širenju uporabe standardnog jezika, kao i uzmicanju dijalekata u pojedinim regijama.

Talijanski dijalekti

Uzduž Apeninskog poluotoka prisutna su mnogobrojna srodna, no među sobom znatno različita narječja koja su izravan nastavak vulgarnog latinskog na tim područjima. Uobičajena je podjela talijanskih dijalekata na tri velike skupine, odnosno na 1) sjeverne dijalekte, koji obuhvaćaju podskupinu galotalijanskih (pijemontski, ligurski, lombardski, emilijsko-romanjski) i mletačkih (s trentinskima), 2) toskanske, i korzičke, 3) srednjotalijanske, prijelazne prema južnima (lacijski, suvremeni rimski, umbrijski, središnji i južni markiđanski, sjevernoabruceški) i južnotalijanske, s »napuljskim« tipom (južnolacijski, abruceški, kampanijski, lukanski, sjevernopuljiški) i »sicilijanskim« tipom (salentinski, kalabrijski, sicilijanski).

Gotovo polovica populacije ne koristi standardni talijanski kao materinski jezik.

Većina se Talijana danas služi brojnim varijacijama vlastitog jezika, od standardnog do regionalnog ili lokalnog, ovisno o kontekstu. Procjenjuje se da gotovo polovica populacije ne koristi standardni talijanski kao materinski jezik.

Back to Top
more